Prorok je čovjek koji po Božjem nalogu govori ili piše ljudima ono što Bog preko njega hoće reći. Prorok je, dakle, Božji instrument, odnosno alat kojim Vječni djeluje. Zašto je prorok uopće potreban?

Objasnimo to još jednom u miru, detaljno: Bog je Duh i nema materijalno tijelo. Dakle, On nema ni govorne organe, pa prema tome ni glas kojim bi nam mogao govoriti na uho. Kad Bog hoće govoriti, služi se čovjekom čiji govorni organ koristi; On, dakle, govori preko tog čovjeka. Ono što se pritom čuje ne govori, dakle, čovjek, već Bog preko čovjeka.

Postojanje prorokâ općenito je priznato. Bez prorokâ ljudi o Bogu ne bi znali ništa. Proroka ima u svim religijama – u židovskoj, muslimanskoj i kršćanskoj. U kršćanskim crkvama se svijest o postojanju proroštva gotovo izgubila, premda je ono neosporno. To prevladavajuće mišljenje je evangelički župnik prof. dr. Hajo Petsch iz Würzburga izrazio na ovaj način: na pitanje: „Ima li danas još proroka?“ on odgovara: „Prorokâ, proročicâ danas? Iskreno rečeno: Tu bih titulu najradije ograničio na ‚klasike‘, na one knjige u Bibliji koje sadrže izraelsku proročku predaju.“

Zaharija upravo u toj crkvenoj Bibliji o Gospodu, Bogu kaže: „… kao što je On govorio od davnine na usta proroka Svojih svetih“. (Lk 1,70) Ako je On govorio od davnine – zašto bi odjednom zašutio? U Bibliji nalazimo i izraz „nadahnut od Boga“. (2 Tim 3,16) Korištena je grčka sastavljenica theópneustos koja doslovce znači „nadahnut od Boga“.

Prorok je nadahnut za vrijeme objave koju izgovara; nadahnuće nastaje pod vodstvom nadljudskog duha. Ako je izvor tog duha Bog, rezultat je riječ Božja bilo da je iskazana ili zapisana. Bog može naložiti duhovnom biću da nadahne čovjeka, čija riječ tada ima isto značenje kao Božja riječ. Svima su nam poznati takvi primjeri. Svatko zna da je anđeo Gabrijel po Božjem nalogu došao Mariji i najavio rođenje Isusa. Ili u Ivanovom Otkrivenju anđeli, nebeska duhovna bića, govore Ivanu i nadahnjuju ga.

Prorok biva stalno pozivan. Poziv je od Boga. Budući da je taj poziv najčešće bio i jest vrlo osoban doživljaj, oduvijek je postojala nesigurnost u to je li proroka koji govori Bog zaista pozvao. Najveći problem su pritom uvijek imali teolozi, pismoznanci i farizeji – danas bi se reklo poznavatelji Biblije – koji sebi uzimaju pravo da poznaju Božju riječ, da je ispravno tumače i objavljuju. Oni svojataju pravo na objavljivanje Božje riječi.

Tome prigrabljenom monopolu teologa i bibličara su proroci koje bi poslao Bog vrlo često prigovarali. To je potvrđeno i u crkvenoj Bibliji. Uzmimo samo kao primjer priznatog proroka Jeremiju. On je još prije 2600 godina izrekao rečenice koje su predajom sačuvane u crkvenoj Bibliji:

„… Svećenici postupaju po vlastitom nauku…jer od najmanjeg do najvećega svi gramze za plijenom … Mudraci će biti osramoćeni, prestravljeni i uhvaćeni u zamku jer su prezreli riječ Jahvinu. A njihova mudrost – što im koristi! Sami sebe varate lažnim riječima. Kako možete tvrditi da ste mudri ako možda poznajete zakone nebeske, pošto ih je u laž pretvorila lažljiva pisaljka pisara?“

Ovih nekoliko rečenica opisuje osnovni problem. Bog prekorava samozvane pismoznance i „mudrace“, a oni reagiraju tako da tvrde da prorok nije od Boga. Ljudi iz naroda moraju sami stvoriti vlastitu sliku, tako je uvijek bilo, i upitati se: „Kome da sada vjerujemo?“ Tu zadaću mora svatko preuzeti sam.

Tako je i u naše vrijeme. Bog je ponovo pozvao proroka, u ovome slučaju proročicu, i već 35 godina govori preko nje. To se događalo u svim vremenima. Bog prekorava teologe, a teolozi se brane i tvrde da to što prorok govori nije od Boga. – Dragi čitatelji, nitko osim vas ne može preuzeti odluku o tome hoćete li vjerovati teolozima ili proročici.

Još jednom ćemo se pobliže posvetiti proročkoj riječi. Bog nikada ne govori samo jednoj izabranoj grupi ljudi. Njegova je riječ uvijek upućena svim ljudima, svejedno iz koje kulture čovjek potječe ili koje se religije čovjek osjeća pripadnikom. Bog nema religije, niti je prorok ikada osnovao crkvu.